ima muslimanskih zajednica koje ne poznaju ni same sebe

Intervju: mr. Ahmet Alibašic, asistent na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu

Jedinstvena publikacija Atlas islamskoga svijeta, u izdanju Udruženja ilmije Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, pobuduje izuzetnu pažnju. Tim povodom sa mr. Ahmetom Alibašicem, jednim od clanova redakcije ove publikacije, razgovarali smo o znacaju samog Atlasa kao i o položaju muslimana danas u svijetu. Razgovor s mr. Alibašicem otpoceli smo pitanjem da li se muslimani u svijetu medusobno dovoljno poznaju?

Ahmet Alibašic: Sigurno je da se dobro ne poznaju. Uostalom, rad na ovoj publikaciji pokazao je kako se slabo poznajemo. Cinjenica da nismo uspjeli iznaci gotovo nijednu ažurnu i pouzdanu publikaciju ove vrste ni na arapskom ni na engleskom jeziku dovoljno govori sama po sebi. Najsvježija publikacija, uradena prije sedam godina na engleskom jeziku i štampana u Indiji sadrži obilje faktografskih i štamparskih grešaka. Nešto bolja publikacija objavljena je u Pakistanu, ali vec davne 1985. Medutim, najveci problem jeste upravo to da pojedine muslimanske zajednice ne poznaju dovoljno ni same sebe, a da ne govorimo o drugim muslimanskim zajednicama. Naša iskustva govore da kada smo od nekih muslimanskih zajednica tražili da nam daju podatke o sebi one su nam cesto odgovarale da nisu baš sigurne koje su informacije tacne i slicno. A, to je otuda što smo navikli da drugi o nama govore, da nas drugi predstavljaju i da drugi o nama pišu. S te strane ova publikacija je jako važan iskorak.

N.H.: Ova publikacija, dakako, u tom smislu je posebno važna. Šta je do sada uradeno i kada se može ocekivati da se Atlas pojavi u prodaji?
Ahmet Alibašic: Uraden je veliki dio posla. Redakcija koju vodi prof. Dževad Hodžic vec je pripremila tekstualni dio Atlasa. Trenutno ti tekstovi se nanovo išcitavaju i tehnicki pripremaju. Dakle, najteži dio posla je uraden. Mi ocekujemo da Atlas, ako Bog da, bude dostupan, bar nekim citaocima, prije kraja dolazeceg ramazana.

Trideset posto muslimana u svijetu živi kao manjina

N.H.: U Atlasu su posebno predstavljene muslimanske manjine?

Ahmet Alibašic: Ova publikacija ima nekoliko specificnosti i prednosti u odnosu na sve druge slicne. Jedna od tih specificnosti jeste i to što smo na jednom mjestu objedinili i muslimanski vecinske i manjinske zajednice. Treba znati da 30 posto muslimana u svijetu živi kao manjina. Recimo, treca najveca muslimanska zajednica u svijetu, ona indijska, je manjimna, a broji sto cetrdeset miliona. To je podatak koji je iznio ministar vanjskih poslova Indije. Znaci, postoji muslimanska zajednica od sto cetrdeset miliona ljudi, sa bogatom historijom i kulturom, koja je ostavila snažan pecat na ukupno indijsko društvo i kulturu, a koja je manjina.

N. H. Kako je obradena raspoloživa grada?

A. A.: Najprije su prikazani geografski položaj i osnovni statisticki podaci zemlje, a onda slijedi tekst o odredenoj muslimanskoj zajednici i njenim statusom u tom društvu. Donose se informacije o društvenom, ekonomskom, politickom i vjerskom životu te zajednice.
Pored dijela o manjinama, tu je i prvi dio koji govori o vecinski muslimanskim zemljama, zatim prilozi o muslimanima na Zapadu. Poseban dio Atlasa cine propratni tekstovi o pravno-politickim sistemima muslimanskih zemalja, društveno-politickim kretanjima u savremenom muslimanskom svijetu, geopolitickom i ekonomskom položaju muslimanskih zemalja, kulturnim znamenitostima islamskog svijeta, najvažnijim licnostima islamske historije, hronologiji islamske historije itd. Tu je i blok historijskih, fizickih i svakih drugih karata i blok sumarnih statistickih tabela. Atlas ce sadržavati oko 700 strana i bit ce bogato ilustriran.

N.H.: Atlas obraduje i znamenite licnosti muslimanskog svijeta. Na koji nacin su one predstavljene?

Ahmet Alibašic: Taj prilog je uradio prof. dr. Enes Karic. On je ponudio nešto što bi trebalo biti informativno a istovremeno i lahko za citati. Naime, obradio je najvažnije vjerske, politicke, znanstvene i kulturne licnosti iz historije islama u prici. Vjerujem da je to vrlo interesantan pristup.

N.H.: Kako je tretirana Bosna i Hercegovina i, uopce, islam u Evropi?

Ahmet Alibašic: Zavisno od zemlje. Primjera radi, Albanija je tretirana kao bilo koja druga muslimanska zemlja. Bosna je tretirana posebno. Razumljivo, dat joj je poseban status. Najviše mjesta je posveceno BiH. Nastojali smo, i to uradili, da i jugoistocnoj Evropi, što je naše bliže okruženje, posvetimo više pažnje, iako je broj muslimana tu manji u odnosu na neke druge regije. Uglavnom smo pokušali dati kratak historijski osvrt na tu manjinu i dati informacije o njenom današnjem društveno-ekonomskom i vjersko-politickom položaju.

Biti musliman na evropski nacin

N. H.: Ako ostavimo Atlas po strani, kako vi osobno vidite evropski islam?

Ahmet Alibašic: Mislim da je jako važno da se odredimo šta se podrazumijeva pod pojomom evropski islam. Postoje odredena shvatanja tog pojma koja su jednostrana i meni licno neprihvatljiva, a i mnogim drugima. To je ono shvatanje po kome evropski islam znaci «jako puno Evrope i jako malo islama, ili cak nimalo islama a malo islamske kulture.» To je nešto što je neprihvatljivo. Ovaj pojam je u pozitivnom smislu afirmirao dr. Tarik Ramadan svojom knjigom Biti evropski musliman. On je, prakticki, spasio taj termin od banaliziranja i legitimirao ga. Njegovo znacenje nama je prihvatljivo. A, to je biti musliman privržen kur’ansko-sunnetskim principima, ali živjeti u evropskoj sredini. S te strane, vjerujem da je evropski islam naša buducnost, ako muslimani uopce imaju buducnost na ovim prostorima.

N.H.: U kontekstu toga, šta reci o bosanskome islamu? Bošnjaci jesu autohton narod. No, postoji li bojazan da se ta njihova autohtonost i privrženost tradiciji u bitnome izmijeni uticajima sa strane?

A. A.: Ne bih rekao. Vrijeme te opasnosti, ako je ikad i postojala, je prošlo. Bosanski islam je dovoljno dugo ovdje i bosanski muslimani su cvrsto ukorijenjeni u svojoj tradiciji da bi ih neko mogao za kratko vrijeme preobratiti u nešto što je suprotno islamu. Uostalom, nije svaki uticaj sa strane negativan. Naprotiv! I inace, mislim da je pitanje islamskih uticaja sa strane prenaglašeno u odnosu na neke druge uticaje sa strane puno pogubnije po nas. Medutim, isto tako treba da budemo svjesni da i u našoj praksi postoje obicaji i navike koje nemaju plaho veze sa islamom niti nam uopce idu u prilog. Ako analiziramo neke naše obicaje, lahko cemo utvrditi da oni nemaju osnova u islamskim izvorima niti išta doprinose našem prosperitetu, vec da su prepisani, naprimjer, od komšija kršcana. Dakle, postoji potreba da mi, bez pritisaka izvana, sjednemo i kažemo: ovo nam treba, a ovo ne. Jer, evropski islam, izmedu ostaloga, znaci razlucivanje vjere od kulture. Naime, nas vrlo cesto kultura sputava do te mjere da ne uspjevamo u svojim dobrim namjerama. Kad god se spomene bosanski islam meni naumpadne moj efendija. To je odlican imam i vjeroucitelj. Ali, kad dode ramazan on samo uci tevhide. Ne zato što on hoce, vec zato što mora jer bi, vjerujem, imao problema. On na dan prouci i po pet-šest tevhida. Ne vjerujem da mu je nakon toga napameti ikakav da'vetski rad jer i on je covjek i mora odmoriti. Izvan ramazana on mora ici od tevhida do mevluda i uvijek sjediti sa istim ljudima. Niko ga ni ne pita smeta li mu to da obavi neke prece stvari u džematu, da se vidi s omladinom ili da se strucno usavršava. O intenzivnom strucnom usavršavanju se, recimo, slabo vodi racuna. Dakle, nije samo pitanje je li to novotarija ili nije vec, je li to prioritet ili ima precih stvari. U vremenu kada je teško stici i na sve farzove, brinuti o nekim sumnjivim mustehabima nije najbolji izbor.

Ako hocemo u Evropu, to je dug i težak put. Evropa zahtijeva da na taj put ponesemo minimum svoga i da prihvatimo maksimum evropskog. Tu moramo razluciti šta nam je nositi sa sobom, a šta nam je ostaviti. Zbog toga je jako važno da mi ustanovimo šta je to islam i šta je to bitno bosansko cega se ne smijemo odreci ni po koju cijenu, a šta je to u cemu možemo praviti kompromise i o cemu se može pregovarati.

Kad se hoce, mnogo toga se i može

N.H.: Postoji li neka muslimanska zemlja u svijetu na koju se Bosna i Hercegovina može ugledati?

Ahmet Alibašic: Bosna je zemlja kakve nigdje nema. Posebno to važi za Bosnu nakon nedavnog rata i agresije na nju. Mi nemamo od koga prepisivati, a ugledati se imamo. Recimo, u ekonomskom smislu. Živio sam u Maleziji i cijenim ono što je Malezija postigla. No, smatram da nam to malezijsko iskustvo malo može biti od koristi. Naime, Malezija nema problema sa nacionalizimima koje mi imamo. U Maleziji nijedan narod ne traži rasturanje države. Oni ne moraju da pregovaraju o boji kravljeg mlijeka. Mi moramo. Tu je potpuno druga situacija. U Maleziji svi gradani rade na izgradnji svoje zemlje. U našoj zemlji skoro polovina gradana je radila na njenom rušenju. Ono što mi možemo nauciti od Malezije jeste mentalitet. Tu možemo puno da naucimo. Kada sam, zajedno sa kolegama, nekad, 1995. ili 1996. godine posjetio jednu izložbu islamske umjetnosti u Kuala Lumpuru izmedu ostaloga vidjeli smo i makete (doskora) najvecih zgrada na svijetu koje tada još nisu postojale. Pitali smo kakve su to makete. Doznali smo da one predstavljaju najvece zgrade na svijetu koje ce biti otvorene 31. avgusta 1997. Pitali smo dokle su stigli i receno nam je da su završili temelje. Pomalo smo se i nasmijali u nevjerici misleci da je to neizvodljivo za tako kratko vrijeme. A, zašto smo se nasmijali? Zapravo, ja sam odrastao u Kalesiji u kojoj se citavo moje djetinjstvo gradila jedna zgrada od cetiri sprata. Ubrzo nakon njene izgradnje poceo je rat i ponovo je razrušena i onda je jedva nekako nedavno restaurirana. Hocu reci, odrastao sam gledajuci kako se mi mrcvarimo i patimo sa tom zgradom od cetiri sprata, a kada su mi ljudi rekli da ce za dvije godine napraviti dvije zgrade od po 88 spratova u to nisam mogao vjerovati. Medutim, kada sam vidio da je to moguce, vratio sam se sa drugim mentalitetom i odnosom da se to može napraviti. To je ono što mi možemo nauciti od Malezije. Moguce je ovu zemlju preokrenuti ne za 50 godina nego za 5 godina, samo ako promijenimo svoj odnos prema poslu i radu. Ali, mi bi svi da nešto napravimo a da niko ništa ne uradi. Tako sigurno nece ici.

N.H.: Kad govorimo o Maleziji i tom odnosu, naše komšije iz Hrvatske ne vjeruju da se autoput u BiH može tako brzo izgraditi. Šta je u pitanju?

Ahmet Alibašic: Nije u pitanju nevjerovanje. Hrvatski premijer se ponaša sasvim prirodno. Rijec je o velikim parama. Za slicne pare prije nekoliko godina je americki predsjednik direktno pregovarao sa Evropskom unijom (što je neuobicajeno) kada je bio u pitanju neki veliki posao i da li ce ga dobiti Boing ili Airbus. Prema tome, to su pare zbog kojih pregovaraju najvece svjetske ekonomske sile. Dakle, sasvim je prirodno da se i Hrvatska sada ukljucuje. Oni imaju ljude i mehanizaciju za takve projekte koji ce biti slobodni za dvije godine. Moraju ih negdje zaposliti. U Sloveniji i Evropskoj uniji sigurno nece. Ono što nije shvatljivo jeste kako se neki bosanski politicari odnose prema tom putu. Naši politicari su znali da postoji taj projekat i niko to nikada nije pokrenuo sa mrtve tacke jer je, kao, bilo nemoguce. Kako je sada odjednom moguca izgradnja puta? To govori da u ovoj državi neki ljudi ne rade svoj posao.

Jer, da su radili svoj posao davno bi zainteresovali i hrvatskog premijera i sve ostale. Možda bismo taj put vec sada gradili. Jasno je dakle da hrvatski premijer gleda interese svoje države, ali nije razumljivo da neki bosanski politicari gledaju interes druge zemlje. Svakako, Bosni je u interesu da 'Bosmal” dobije taj posao, ali ne zato što se prvi sjetio, nego zato što bi trebalo da ima najkvalitetniju ponudu. S te strane, dobro je da se pojavi konkurent. Ali, ako budemo birali izmedu strane firme i naše koja nudi slicne uslove sasvim je normalno da ova država daje posao svojim ljudima. Jer, pet milijardi na pet godina znaci visoku stopu ekonomskog rasta u narednih nekoliko godina, što mi sada ne bilježimo. Ulog u ovoj igri je zaista velik.

Analizirati razloge muslimanskog zaostajanja u svijetu

N.H.: Da se vratimo Atlasu. Jedan od razloga što muslimanske zemlje zaostaju leži i u njihovoj nepismenosti. Koliko Atlas obraduje te podatke?

Ahmet Alibašic: Atlas, nažalost, nema prilog o tome zašto su muslimani nazadovali. No, Atlas je dobar materijal na osnovu koga se može steci uvid i može praviti kvalitetna analiza tog stanja. Rijetko se ko tim pitanjem ozbiljno bavi. Nismo ni mi stoga htjeli, onako iz prve ruke, baviti se tim pitanjem. Ali, Atlas sadrži obilje informacija. Siguran sam da ce naši citaoci biti šokirani odredenim podacima. Recimo bice šokirani podatkom da samo 15 posto odraslih žena u Nigeru zna citati i pisati. Bice recimo šokirani podatkom da u nekim vecinskim muslimanskim zemljama u Africi djeca koja se danas radaju imaju šansu u prosjeku da žive 39 godina. Njihovi vršnjaci u Japanu živit ce, ako Allah, dž.š, dadne, preko 80 godina. Pazite, da biste imali kvalitetnog strucnjaka vi u njega morate ulagati makar do njegove 30. godine. Šta znaci kada jedno muslimansko društvo u nekoga ulaže do njegove 30. godine i onda ima koristi od njega samo devet godina, dok to Japanci cine narednih cetrdesetak godina? To je zastrašujuci podatak. Takvih podataka ima jako puno i ja sam siguran da ce oni omoguciti kvalitetnu polaznu analizu o tome zašto je muslimanski svijet u poziciji u kojoj jeste u odnosu na razvijeni svijet.

N.H.: S druge strane, postoje li neki ohrabrujuci pokazatelji?

Ahmet Alibašic: Postoji nekoliko, da tako kažem, pozitivnih aspekata življenja u muslimanskom svijetu. Jedan od njih je manja stopa razvoda brakova nego u razvijenim zemljama. Dakle, naše porodice su stabilnije. Drugi aspekt je, recimo, mnogo niža stopa registriranog kriminala. Muslimanski gradovi u svijetu su, u principu, mnogo sigurniji od zapadnih gradova. Niža je i stopa zloupotrebe droga, kao i stopa samoubistava. To su pozitivni aspekti. Pozitivno je i to što muslimani ne izgledaju izgubljeni u svijetu što se za zapadnog covjeka ne bi uvijek moglo reci. Osim toga muslimanske zemlje imaju prednost u tome što imaju fantastican geostrateški položaj, dobre prirodne resurse, a što je najvažnije imaju ljudske resurse. Medutim, zbog ponašanja uglavnom politicke i intelektualne elite mi smo sve svoje prednosti u svijetu pretvorili u našu nesrecu i naše patnje. Allah, dž.š, nam je dao, a ljudi koji nas vode to nam oduzimaju, a vecina to mirno posmatra.

Nova saznanja

N.H.: Na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, gdje ste asistent, pokrenut je zanimljiv seminar za studente koji su drugih usmjerenja, te onih koji su zainteresovani da o islamu saznaju više?

Ahmet Alibašic: Rijec je o programu Diploma u islamskim naukama koji je na prijedlog dr. Fikreta Karcica bio organiziran na engleskom i bosanskom jeziku. Intersovanje je bilo zadovoljavajuce. Fakultet islamskih nauka je prvi put organizirao nešto slicno za osobe koje su izvan Islamske zajednice. I drugo, uradeno je to i za strance. To je bio mali test i za nas na Fakultetu koji smo uspješno položili. Sve je uradeno sa našim kadrom. Od nas se sada traži da nanovo ponudimo isti program. Nadam se dacemo naci snage da to i uradimo kada pocne školska godina.

Pretpostavljamo da pripremate i doktorsku disertaciju?

Ahmet Alibašic: Da. Tema disertacije koju sam registrirao na Fakultetu politickih nauka jeste: “Islamska opozicija u arapskom svijetu i njena uloga u politickom razvoju muslimanskih društava”. Naime, pokušacu da u svom radu sagledam da li su islamisti, koji su u ovome trenutku, po ocjenama vecine politickih analiticara, jedina kredibilna opozicija postojecim, uglavnom nelegitimnim režimima, bilo da su to apsolutisticke monarhije bilo vojne diktature, doprinijeli daljoj neslobodi, stezanju te tiranije, sužavanju sloboda i ljudskih prava u arapskim društvima, ili su, naprotiv, doprinijeli demokratizaciji tih društava, što je preduvjet za bolju buducnost.